Sofia

Dobrodošli na moj blog

29.11.2020.

Oprez! Ovaj post moze lose utjecati na vase raspolozenje

Sinoc nisam uopste spavala. Imam poremecaj sna samo sto mi psihofarmaci vise ne pomazu;na mene nemaju ni stvarnog ni placebo efekta. Dugo sam se odrzavala benzoima ali se sada moram definitivo pozdraviti s njima. Zavrsila Sam na onoj strani zivota koju sam htjela da izbjegnem; jednom rjecju zivim zivot kojeg ne zelim zivjeti. Na pocetku je izgledalo da se neke stvari mogu promijeniti, da se nesto moze popraviti, ali sve je ostajalo na istom. Prihvatila sam filozofiju ako ne mogu promijeniti, prihvaticu. I funkcionisalo je godinama, u zadnjih par godina moje prihvacanja je pocelo da se urusava, pobuna protiv ovakvog zivota je eruptirala punom snagom. Zadaci se odradjuju u svoje vrijeme, poslije nema prostora za bilo kakve znacajne manovre. Ocajno sebi cijedim ideje iz mog umornog mozga sta bih mogla da uradim da napravim nekakavu radikalnu promjenu na bolje u zivotu. Vrtim se u krugu, oporavljam se od nesanice, mozak proizvodi uvijek iste neproduktivne ali bolno istinite misli, analize I zakljucke. Ja stvarno ne znam na sta ce ovo izaci ali sam na koljenima, previse tereta nosim u glavi. Previse je ovo za mene I predugo traje.

26.11.2020.

Ljubav neocekivana

Kontrolisem se jos jednom prije izlaska I volim ono sto vidim u ogledalu. Svidja mi se kosa, valovita do struka, narukvice po jedna na obje ruke.Okrecem se polahko I gledam svoje tijelo, mlado, vitko I plodno. Zadrzavamo se na razrezima duz bokova koji otkrivaju kozu. Neke ljude vec poznajem, tebe cu tek da vidim. Radoznala sam. Ulazim, pozdravljam se i pokusavam da pogodim ko si ti, ali te ne vidim. Priblizava mi se covjek, ne toliko star koliko izmoren nekom tegobom koju dugo vuce, cini mi se da se oslanja na stap. Naslucujem da si to ti. Priblizavam ti se, ne gledam te u lice I pruzam ti ruku. Dajes mi neki papiric, I osjetim tvoje lice I kut usana na mojim. Okrecem se tijelom prema tebi po jos, ali muskarac koji ti stoji iza ledja te hvata za rame I odvaja od mene. I budim se. Jedan sat, gluho doba, I muka mi jer znam da necu mocu vise zaspati. Nemoj da te sanjam ziv bio, patim od nesanice.

19.11.2020.

I to je dio zivota

Citala sam iskustva onih koji su bili u klinickoj smrti, presli na drugu stranu I donijeli svoja iskustva opet u ovaj zivot. Ne znam, mozda postoji druga stvarnost,stvarnost koja se do odredjene mjere i personalizuje. Zavisi i od kulture i preovladavajuceg vjerovanja u kojem neko zivi: U Aziji umrle prevoze camcem do mjesta gdje je svjetlo, u zapadnoj civilizaciji vecina prolazi kroz tunel na cijem kraju je isto svjetlo i najblizi koji ih cekaju.

Volim zivot, nisam ni depresivna, ali I ne nalazim se na mjestu, ne geografski, nego u smislu vlastite realizacije i kvaliteta zivota,u kojem sam zeljela da budem. Mogla bih i da odem. A mogu i da ostanem. Bez drame, bez buke I placa. Ako mogu da odlucujem sama o novoj stvarnosti poslije ove, ne bih birala nikakvu stvarnost, samo san bez snova.